subota, 22.11.2008.
Amazing...jelte...
|
I see trees of green........ red roses too
I see em bloom..... for me and for you And I think to myself.... what a wonderful world. I see skies of blue..... clouds of white Bright blessed days....dark sacred nights And I think to myself .....what a wonderful world. The colors of a rainbow.....so pretty ..in the sky Are also on the faces.....of people ..going by I see friends shaking hands.....sayin.. how do you do Theyre really sayin......i love you. itd, itd... slatka stara pjesmica... Ta mi pjesmica nekako u glavi i mislim si, idem na youtube kad dođem na posao, pustit si ju za rano jutro kad ono- riknuli mi zvučnici. Ovo sad već počinje biti zastrašujuće... jer dakle uz klimu, auto, sad zvučnike na poslu, sinoć mi je odjednom riknuo i komp doma... natipkario nešto kao insufficient memory  a ja samo dodala novi printer... i riknulo sve. I nemogu ga upalit.  Rekoh... neću ni pokušavati. Ovo nije moj tjedan...  Neću gubiti živce, to su samo stvari, i svaka od njih može se zamjeniti. Bojim se za dokumente u kompu jedino, imam tamo nekih starih zapisa, mudrih misli (moš mislit...  ), mislim... ništa od pretjerane važnosti za spas svijeta ili olakšavanje života na zemlji... al godinama sam piskarila gluposti i uvijek sam govorila da ću jednog dana sjesti i čitati, da se prisjetim sebe od prije nekoliko godina... i sad ako kojim slučajem sve to nestane, doista mislim da će mi to nedostajati.Sad je sabirna akcija Crvenog križa, navodno tijekom cijelog mjeseca, pa smo odlučili očistiti tavan jer tamo ima masu robe (kaputa i slično) koja bi mogla nekome možda i pomoći. Ovo definitivno nije moj tavan... al jednog dana... kad dobijem u istom tjednu loto i onaj sa šest i onaj sa sedam brojeva, plus bingo, i keno... i božićnu lutriju... anyways... lijepi je... prilažem i članak da se vidi gdje sam maznula sliku... March 29, 2007 Chuck Choi for The New York Times  Suburban Slickers Elizabeth and Mordechai Kubany remade the attic in their New Jersey home into a light-filled master bedroom suite. The open floor plan and glass-enclosed shower might appear better suited to a Manhattan loft than to the couple’s traditional red brick home, but the attic’s isolation gave the couple a chance to experiment. Uglavnom, da se vratim na sabirnu akciju... dok smo tako čistili tavan našla sam, osim mnoštva slika, gramofonskih ploča (njih sam uzela i kupujem gramofon!), pa odjeće, stolica, fotelju, svijeće (?!), mamin herbarij iz osnovne (wow  )... i svoj stari dnevnik. Znate ono... prelazak iz osnovne u srednju školu- drama situacija, miljun problema... Što da mu kažem, mislim da mi se sviđa... a možda i ne, nisam sigurna, joj sve je tako zbunjujuće... katastrofa mi je sve...I onda sam odrasla  i još uvijek znam reći - JOJ sve je grozno. Al sam prisustvovala jednoj radionici... nebitno što, gdje, di... i tamo je predavač iznio upravo taj primjer i super mi je...Osoba A: sve mi je grozno! Osoba B: konkretno što? Osoba A: halo?! pa rekla sam SVE Osoba B: reci mi točno ŠTO da vidim mogu li ti pomoći moram priznati... taj primjer kao da je meni u džep išao... Sad kad mi dođe da kažem JOJ SVE JE KATASTROFA, duboko udahnem i kažem: OK, ajd da vidimo što mogu napraviti po pitanju toga... Pronalazak dnevnika pokazao mi je koliko sam sazrijela, koliko sam drugačija, koliko sam ozbiljnija. Pronalazak dnevnika dobro me nasmijao  Možda u nekom od sljedećih postova budem quotala samu sebe, tamo su tolike gluposti da nemogu vjerovati. Enivejs... toliko za sad... završavam sa sljedećim (molim da primjetite godinu... )  Martha Hastie’s self-portraits and first diary entry for 1881 William Mack family fonds Reference Code: F 40 Series C, MU 3300 Archives of Ontario |
petak, 21.11.2008.
otužno
 toliko je dobrih blogova nestalo... ljudi koje sam uvijek čitala, nema ih, gone, vanished, aj bok... pitam se, mada ih nikad nisam ni vidjela... gdje su ti ljudi? što im se dogodilo? da li su sretni? auto je i dalje u banani... klima također... al zdrava sam, pametna i povremeno lijepa. ne brine me ama baš ništa. osim toga što ću morati jako puno čitati da nadoknadim sve što u ovih preko godinu dana nisam pročitala na blogovima koji su ipak nekako opstali... i mnogim novima... imam puno ideja za postove, al je trenutni problem što mi se ne da početi pisati... ono 4 real pisati, a ne nizati gluposti kao sada... u biti, ako se osvrnem na svoj blog do sada, ja nikad nisam baš ono pisala... samo sam nizala misli. povremeno je čak i nešto ispalo ok  pozdravljam u mislima sve koje sam nekad čitala i uživala u njihovim postovima... i želim im puno lijepih trenutaka u životu falit ćete mi...   do... pa uskoro... |
četvrtak, 20.11.2008.
e baš nisam odustala...
|
Isprovocirana mailom jedne nježne dušice u kojem kaže nešto ala ti si odustala pa ja krećem... odlučila sam se eto vratiti. to, a i nemam što raditi još nekih manje od sat vremena kad mi službeno počinje radno vrijeme. doduše razmišljam o tome da nekome maznem tipkovnicu... po ovoj lupam već tri godine i bogme da se rasklimala...
riknulo mi je auto jer je zahladilo. riknula mi je klima jer joj se prohtjelo. i vjerovatno isto- jer je zahladilo, a u mjestu gdje obitavam i provodim poprilično vremena prevladavaju murphy-jevi zakoni. mislim da je to moralo ići ovako nekako... auto: brrrr baš je hladno, nema šanse da ja upalim danas navečer. vozim dakle postojim my ass- dajem otkaz. i završim ja tako s poslom, 5 i po a vani kao da je pet do ponoć, hladno, nigdje nikog, i mračno... dolazim do svog auta- koje je JEDINO na parkingu... Sjednem, neće upaliti. Probam opet... neće... Izađem, prošećem, začikam, vratim se... neće. Zovem brata- ne javi se. Psov psov di je sad Zovem dečka- ne javi se. Psov psov psov i pas mater Zovem frendicu- sexa se. Grrr psov psov psov i ja bi Zovem sestričnu... a ona pije u birtiji nekih 12 m od tamo... :) aj super... I ništa nagovorim ja nju da me odveze doma. Smrznuta sam od nožnog palca do tjemena kose. Ma i kosa je smrznuta... Upadam u pretjerano hladan stan i otkrivam da je riknula i klima. Bit ce nesto ala ovako. Klima: brrr hladno mi je, ne da mi se raditi posao zbog kojeg postojim... grijem dakle postojim my ass... dajem otkaz... A ništa... danas je novi dan. To je sve bilo jučer... Danas ide ona prava zabava... Mehaničari, klimatičari, popravci, nestanak para... O btw. jučer sam u šutu dobila i 6 računa. Obožavam naše poštare u jel malim mjestima... Skupljaju tjedan- dva pa te iznenade...  Idem po kavu... Jutro... update... naletila na ovu sličicu... i smijem se... mislim ne kužim- parkirala se i sad ne pali...  |
utorak, 27.03.2007.
pjesmuljak
|
Užurani ritmovi i uzburkane mase svi automobili, autobusi, brodovi, vlakovi, avioni kojima voda, cesta ni zrak nisu dovoljni Dvadeset i četiri sata je prekratko Sedam je dana premalo... Sva brzina, svi rokovi, svi zadatci, šoping liste, provlaćenje kartica borbe s kreditima, čekanje u redovima... Ponekad zaboravljamo da sve što doista postoji Zapravo i jest samo ovo... sad, upravo sad... Ponekad izgleda kao da sva ova gužva, sva brzina, samodestruktivnost i življenje zapravo i postoji samo zbog jednog... Ne čini li se ponekad da sunce izlazi pa ponovno zalazi zbog jedne sitne stvari... naše svakodnevne potrage za mirom... Za toliko potrebnim trenutkom spokoja, mira, sreće... Moramo li doista to postići tek kad i posljednje zrnce pijeska propadne kroz vrtlog našeg životnog sata? ... Enivej... zaljubljena sam. Da ne radim toliko  pisala bih o tome koliko sam sretna. A ovako samo promatram sve sto se događa dok živim svoju uvijek iznova istu radnu rutinu... znam... radna rutina i iznova isto se ne bi trebale koristiti u istoj rečenici, naročito ono IZNOVA ISTO :) jer je glupo, al pokušavam objasniti da nisam nimalo zadovoljna tim djelom svog života. No postoje i gori slučajevi... moja ljubav recimo je medicinski tehničar, a ne može naći posao nikako. Kad se negdje prijavi onda mu kažu da ga neće primiti jer nema iskustva. I tako sad radi poslove van svoje struke. Jadno moje... Uglavnom... ja zaljubljena.  Sretno. On zaljubljen. Isto sretno. U to ime... Svima velika pusa... fali mi blog... baš onako... a dok pročitam sve što ste pisali trebati će mi tjedni :)) Veliki pozdrav, budite mi dobri Voli vas ona koja radi |
srijeda, 21.02.2007.
zašto, o zašto???
|
okrutna sudba uplela je još jednom svoje prste i spriječila me u pisanju bloga... oh grozna li si, teška i nezadovolj(e)na...
ti sudbo...ouvaj... dobar dan svima, nije me bilo dugo i predugo. nije se dogodilo ama baš ništa novo i drugačije (osim toga što su se neki zanimljivi ljudi vratili u moj život... o da... sretna sam ) i sve u svemu osjećam se ok.Preživjela sam svašta nešto zanimljivo... recimo Valentinovo... u stilu kako je moja draga Iva uvijek govorila: All alone on Valentine's, me & my bottle of Ballantine's (hm... jel ovo reklamica?  ) samo što nije bio Ballantines nego mislim... pivo? vino? nešto... i telefon je zvonio često- prečesto... i zvala je osoba za koju bih doista voljela da izgubi/ zaboravi/ obriše moj broj...kažu svi- pa zašto jednostavno ne promjeniš broj mobitela? pa zašto bi? pa da izgubim kontakte s nekim drugim dragim ljudima? recimo kad sam kupila zadnji mobitel i kopirala sve brojeve sa starog mobitela na karticu dobila sam obavijest da nisu kopirane sve stavke. a doista nisam bila u prilici sjesti pa gledati broj po broj koji su brojevi kopirani, a koji nisu... sranje prvo. mobitel prije tog su mi ukrali te sam karticu s brojem uzela na pretplatu samo da mi se ljudi koji me znaju mogu i dalje javljati (pošto nisam imala ničiji broj... i strašno loše pamtim)... sranje drugo. naravno da je tužno što mi socijalni život ovisi o nekoj maloj kutijici s još manjom karticom, no što se može... sranje treće  uglavnom... i da skratim... neću mjenjati broj mobitela zato što moj bivši već više od godinu i pol ne može shvatiti da je gotovo... pa mislim da bi i najveći tudum shvatio da ako ti se netko ne javlja toliko dugo vremena- da možda taj netko ne želi ništa više imati s tobom... malo sam čitala postove ljudi iz linkova na mom blogu, zadivljena sam i impresionirana prejaki ste... a tek s onim pjesmama kako želite biti ubijeni... ako stignem definitivno se idem uključiti i mislim da ću odabrati monstertruck... tek tako evo i malo drugačije fotke nego inače, al stavljam je jer je vezana za jednu veselu anegdotu... naime jedna cura koju znam (nazovimo je osoba A ) je zaluđena nogometnom reprezentacijom i zgražala se na komentar druge cure (recimo osoba B ) koja je rekla da uopće ne zna tko igra za našu reprezentaciju. došlo je do nekih prepucavanja, a onda je osoba B poslala osobi A (i jos mnogim curama u firmi) dolje prikazanu sliku i komentar... DA IZGEDAJU OVAKO MOŽDA BIH I ZNALA NJIHOVA IMENA...  ima ona donekle i pravo, ne? (doduše ima tamo i nekih zanimljivih primjeraka, samo što su zanimljiviji oni nazovimoih oldschool dečki, recimo moja vječna ljubav Bilić... ehhh...) Enivejs... toliko... pusa svima |
srijeda, 17.01.2007.
Beauty sleep :)
|
Ne naspavah se. Ahhh nešto novo i drugačije u mom životu...
 Silne emocije... valjda. Naime... postoji taj netko... On je već nekoliko godina prijatelj kojeg puno volim... neke 3 godine otprilike. To je osoba s kojom ni kava nije kava nego više nešto kao padanje sa stolice od smjeha... osoba s kojom se posvađam u roku 17 sekundi, a pomirim još brže jer smo oboje idioti... Sve u svemu- funkcioniramo odlično, razumjemo se uvijek i u svemu, možemo jedno drugog vrijeđati koliko god želimo, a da ne bude nakon toga nekih prepucavanja i svađa... Što mi je on svašta ispričao- da sam imalo normalna vjerovatno bi mi bilo zlo samo kad ga ugledam negdje. Al pošto jesam kakva jesam- sve mi je to simpatično i drag mi je jako. Jednom smo kao i pokušali biti u vezi, to je trajalo nekih 11 sati (mi kao hodali...) i nikako nije išlo. Uglavnom... jučer na jednoj od naših kava (mali makijato i cola... dvostruka doza kofeina) u jednom trenutku tišina. Pogledam ga bolje i shvatim da on cijelo vrijeme priča... Sa osmijehom i glavokimom ( glavokim ) , pravila sam se kao da sve čujem i, još bolje- da se sa svime slažem. Ipak je shvatio da ga uopće ne čujem. (Obzirom na to da kad god o nečemu pričamo, ja uvijek i svemu protuslovim tko zna kako je shvatio da ga ne slušam... )Pitao me što ja mislim... Pojma nisam imala o čemu priča. Nakon dugo vremena osjetila sam se... ma joj znate ono... kao u školi, kao da mi se sviđa dečko iz susjednog razreda, al se bojim i ne znam o čemu bi ja i on mogli razgovarati,... Ma kakvi leptirići, ja sam imala klokana i cijeli njegov podmladak u trbuhu... I nisam mogla vjerovati samoj sebi! Nastavila sam razgovor kao da je sve super... kao, ništa se ne događa... Al ovaj... ups mislim da sam jako zaljubljena u njega... ehhh... I sad zašto ja nisam imala svoj beauty sleep sinoć? Zbog liste ZA i PROTIV ove veze! Jučer sam došla doma na kraj nekog filma i shvatila da se radi upravo o tome... kao prijatelji koji su bili zajedno jednom i onda se on zaljubio, a ona kao nije... naravno hollywoodski prikazano film je završio happy endom, jer oni su u biti srodne duše od početka filma samo to nisu shvatili do zadnjih par redaka u scenariju. I onda maramica, suze, buhuhuhu oni su zajedno... Kako lijepo, neočekivano i romantično... K vrapcu što i meni netko ne napiše neki tako lijepi scenarij da ga odživim... Uglavnom... rezimiram li svoju ZA i PROTIV LISTU shvatila sam da kad sam prestala razmišljati kao egocentrična glupačica (ali nama bi moglo biti dobro i ja bi bila baš sretna da mogu imati njega za svog dragog, ne bi mi bilo čudno zvati ga svojom ljubavi...) a to je bilo oko 4 i 40 ujutro... da je najbolje jednostavno- ne pokušavati ništa. Jedina stvar koja je gora od gubitka ljubavi, je gubitak iskrenog i pravog prijateljstva. No onda se opet pitam... ako on ne zna o čemu ja razmišljam, odnosno- ako on ne zna da sam ja u njega u biti zaljubljena... koliko je to prijateljstvo iskreno? Eto, tako mi je cijeli dan danas... kava kava i ajmo radit...Svima šaljem veliku, ogromnu pusu... Voli Vas OnaKoja-DANASBAŠINE-Radi |
utorak, 16.01.2007.
More, more...
|
Miris mora, blagi povjetarac miluje obraz,
sunce zalazi... Zima je, al more je ne primjećuje... Pokoja ptica tu i tamo se oglasi, tek toliko da javi da je još ovdje, Pokoji oblačić prođe nebom, da naruši spokoj trenutka...  A ja u uredu.  damn... pusa svima... kome god treba... ja znam da bi ja voljela sad jednu onako leteću primit... |
subota, 13.01.2007.
MeMe virus...
|
Eto zahvaljujući tražiteljici smisla života došao je i moj red da se predstavim u pet točaka. Baš sam razmišljala koliko je to u biti teško, pa čak su mi i neki iskusniji blogeri to potvrdili (vidi ddaddov blog...
reklamica, reklamica...) no pokušat ću. Pa da vidimo... 5 stvari o meni... 1) MRZIM PEDOFILE Ništa mi se na svijetu ne gadi poput njih i po meni za te ne-baš-ljude nijedna kazna nije dovoljna. Zašto ih spominjem u mom "MeMe"? Iz razloga što vjerujem da bih bila kadra... ajd dobro možda ne ubiti, al pošteno namlatiti pedofila da ga uhvatim u zlodjelu. Ionako su to luzeri sve redom, i nejake budale, stoposto sam sigurna da bih čak i ja, obična cura poput milijun drugih, mogla te budale naučiti pameti. Fuj bljak gade mi se. Bila je tako jednom jedna situacija, kad sam u nije bitno kojem kampu kraj bazenčića s toboganom (majke tamo dječurliju obično puštaju da trčkaraju goli, pojma nemam iz kojeg razloga) primjetila tipa s kamerom. Mora da mi je izraz lica bio prekrasan obzirom na to kojom je brzinom bježao kad je vidio da mu se približavam. Na veliku njegovu sreću, nikad nisam znala brzo trčati... 2) NE VOLIM ROMANTIKU Bila sam u kratkoj vezi s jednom preromantičnom dušicom. Za tjedan dana hodanja (osoba A- "naša tjednica je dušo...", osoba B "to ne postoji idiote") dobila sam veeeliki buket cvijeća (ruže?... ne sjećam se...), za dva tjedna hodanja dobila sam lančić od bijelog zlata... bilo me strah čekati mjesec dana hodanja pa sam prekinula tu vezu. Bilo je to vrlo mučno iskustvo... Al mi je karma na to odgovorila sa tri godine pakla... 3) OVISNA O HRANI Kao skroz malenoj, neka teta gatara u lunoparku mi je izgatala da ću postati ovisnica o hrani i sexu. Ja sam je pitala što je to sex. Nekoliko godina kasnije, u jednom od posjeta Italiji gurnula sam ruku u ono nešto što ti kao čita budućnost... Prva rečenica je bila ista- identična onom što mi je gatara rekla, samo na talijanskom. Po pitanju sexa se ne bih složila, uopće nisam ovisna... hm... bez komentrara u biti... A po pitanju hrane- katastrofa. Oduvijek sam voljela jesti, s tim da sam pretežno znala kako održati liniju, mada sam mrzila sport... U posljednje vrijeme nikako vratiti se na svoju idealnu težinu... stres, blagdani, nigdje muškaraca ;) ... Možete li zamisliti idealne kombinacije kad sam upoznala jednog švabu koji je izgledao fantastično i uz to radio kao kuhar na nekim malo boljim jahtama? Pa perverzija... 4) UMJETNICI Iz obitelji sam umjetnika, oduvijek imam kompleks manje vrijednosti jer nisam talentirana ni za što. Volim pjevati, imam sluha, nemam dovoljno glasa. Volim gitaru, obožavam gitaru!- oduvijek je želim svirati, a nemam strpljenja, (mislim da sam do sad shvatila kako funkcioniraju tri akorda, ne znam im ime, al recimo da tako počinje Knocking on heaven's door... kažem RECIMO...). Volim slikati, crtati ugljenom, crtati na staklu i majicama, a što god nacrtam izgleda kao da je to radilo dvogodišnje dijete... nogom. Jedna me osoba jednom prozvala najvećim piscem na svijetu... (nešto nevjerovatno, ta je osoba milijun puta jača od mene u pisanju predivnih stvari) hm a inspiracije nigdje... Eto... iskompleksirana sam po pitanju toga... mada, iskreno... nitko mi ne nameće te komplekse osim sebe same. 5) OSOBA KOJU NAJVIŠE NA SVIJETU VOLIM Moja baka. Najhrabrija osoba koju poznajem, najvećeg srca, najmudrija ikad... Djed je davno umro, ona već godinama živi sama, u invalidskim kolicima i osim malo društva nikad ništa ne traži od nas. Čast mi je što poznajem toliko snažnu ženu, ona je moj najveći uzor i sve bih na svijetu dala da u starim danima, budem baš kao ona... Samo možda malo manje sama . U svakom slučaju, ona mi je podsjetnik na to da život koliko god bio težak- treba živjeti. Zbog nje ne želim biti od onih koji shvaćaju što imaju tek kad to izgube. Zbog posla je ne viđam često, al svaki trenutak proveden s njom je vrijedniji od ičeg drugog što imam. A sad najzabavniji dio, nadam se da me nitko neće mrziti zbog ovog... MeMe virusom želim zaraziti ove blogere: mladu i ludu, kojoj ionako nije problem napisati svašta nešto o sebi... volim misliti da se neće ljutiti na mene... zatim blog koji često posjećujem... čisto da saznam nešto više o njemu... fluktuacija  zatim blogera koji se usudio komentirati na mom blogu... sorry UPDATE: bloger iz gore navedenog linka je već prozvan, ispričavam se na nepažnji... sram me bilo zatim blogericu koja na blogu piše DO NOT ENTER, a tu i tamo uđem pa vidim da nije već neko vrijeme ništa pisala... sorry zatim surprise, surprise... ovaj mi je bloger imao simpatičan nickname... Pa jadni vi ljudi samnom... krava jedna... Uživajte... Voli Vas OnaKojaRadi... |
ima li išta čudnije od samog života?
|
Ponekad život uspoređujem sa slikom u pijesku… il onim skulpturicama koje ludi umjetnici rade po plažama u Baliju… il negdje…
Bude simpatično neko vrijeme, pa netko stane na to nehotice i izgubi se sav smisao tome… pa onda to majstori (umjetnici, tkogod) nadoštukavaju… i ne ispadne nikako… al neko vrijeme još traje… povremeno čak i izgleda čvrsto… A onda- vjetar, val, grupa djece s loptom… prometna, pištolj, leukemija… nestane… Život… kažu da najviše cijenimo što izgubimo… cijenimo li život i kad umremo? Ovih par redaka posvećujem svojoj prvoj ljubavi. Gdje god bio… znate ono... drugi svijet, raj... štogod vjerovali... mislim... on je bio vjernik i dijete pa ono... čak bi se i Dante složio da je on sad u raju. Ja volim vjerovati da on opet živi... i nadam se da će ovaj put doživjeti sretnu starost... i opet- gdje god bio... Nejasno je ipak zašto sam ga se danas nakon tolikih godina sjetila... posljednjih dana puno razmišljam o stvarima koje bih voljela da mogu promjeniti... k vragu, da se bar mogu prisiliti reći da sam super zadovoljna... navodno je to jako dobar osjećaj...  dakako, slikica za pozdrav do nekog sretnijeg časa...  nije li naprosto prekrasna? |
